Vjerojatno i protiv svoje volje, Plenković je morao u politički boj protiv Srbije i njezina predsjednika Aleksandra Vučića.
U suprotnome, Europska bi ga komisija prozvala da neizravno pomaže Putinu. Jer ako Srbi preko Janafa kupuju jeftinu rusku naftu, to znači da Putinova Rusija i dalje nesmetano posluje i zarađuje. Zato je Plenković po nalogu EK morao objaviti da od 1. prosinca Srbija više ne će moći do ruske nafte iz Janafa, a moći će kao i ostale države do ostale svjetske nafte, jasno po višim cijenama.
Rusija zbog sankcija ima problem s plasmanom energenata, navodno plin mora uništavati i paliti, ali naftu ne može i mora ju plasirati, no s raspoloživom količinom nema kamo nego na europsko tržište. Zbog sankcija daje ju ispod cijene, a Srbija, koja niti je članica EU niti je uvela sankcije bratskoj Rusiji, koristi se, odnosno koristila se dosad tom situacijom u sklopu svoje politiku sjedenja na dva stolca: dakle da se ne zamjeri Rusiji, ali i da se istodobno ne zamjeri ni Bruxellesu i ne blokira svoj put u EU. Sada, pak, čelnici EU, a onda i hrvatski predsjednik Vlade, pozivaju Vučića da više nema odgađanja i da se Vučić mora izjasniti.
Reakcija iz Srbije na Hrvatsku bila je očekivano bijesna i iracionalna. Za ono što nameće EU, okrivili je jedino Hrvatsku i kao i inače posegnula za omiljenom izvrnutom poviješću, odnosno postupanje Hrvatske umotala u celofan fašizma, naglašavajući kako Hrvatska samo radi svoj posao, ono što je započela 1941. godine. Kad god Srbija tako vrišti, vrijeđa i proziva Hrvatsku za najgore krimene u povijesti, onda o svome hinjenome paroksizmu, čini se, a priori sprječava bilo kakvu reakciju s hrvatske strane i ispada da je u pravu. Nema nikoga tko bi zaustavio Srbe taj ples demona i i pokazao da su srbijanske optužbe na račun Hrvatske i u odnosu na 2022. i u odnosu na 1941. godinu plod bolesne mašte.
No, vratimo se na aktualni prijepor oko ruske nafte za Srbiju posredstvom Janafa. Srbijanska premijerka Brnabić proglasila je Hrvatsku neprijateljskom zemljom govoreći kako je ipak iznenađena potezom Andreja Plenkovića. Vučić i ona iznenađeni su jer su očekivali i tražili od Milorada Pupovca, svoga čovjeka u hrvatskoj Vladi, da zaustavi Plenkovića u blokadi ruske jeftine nafte za Srbiju. Pupovac im je mogao odgovoriti kako do Plenkovića ne može više tako lako jer je Plenković u određenoj mjeri zahladio s njim od trenutka kada je Vučić pokušao ući u Jasenovac obavijestivši samo Pupovca. Time su obojica povrijedili Plenkovićev državnički ego pa je u zadnji čas zabranio njihov izlet. A sada, pak, u takvo tenzično ozračje hrvatsko-srpske koalicije uskače saborski zastupnik iz redova Hrvatskih suverenista, napuštajući ih i priklanjajući se Plenkoviću i HDZ-u kao član Hrvatske demokršćanske stranke. Ovim potezom Plenković dobiva dodatni saborski glas pa je smanjena njegova ovisnost o Pupovcu. Svjestan je toga i Pupovac pa nakon svega nije ni mogao utjecati na Plenkovića da izuzme Srbiju od sankcija, no, svejedno, razočarao je svoje „nadređene“ u Beogradu. Kako ga je u određenoj mjeri i Plenković „stavio na stranu“, Pupovac je „izvisio“ s obje strane i na kraju kao izmet na kiši te sada, u očajničkoj potrebi da dade sebi na važnosti, prijeti ponavljanjem popisa pučanstva jer se ne miri sa smanjenim brojem Srba u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj. Ne može se suočiti s činjenicom da je to, na kraju krajeva, zapravo debakl i posljedica njegove manjinske politike u Hrvatskoj koja je potpuno izopačena jer se zasniva na konfrontaciji srpske manjine s hrvatskom većinom, umjesto na srpskome pokajanju za grijeh iz 90-ih i nuđenju suživota. Možda, zapravo, sve na kraju i pozitivno završi ako se situacija bude razvijala u smjeru stvaranja nacionalne konzervativne većine bez takvih tuđinskih infiltracija i diverzija. Koliko god bio iluzoran, ne treba, naime, isključiti ni takav scenarij jer smo svako malo svjedoci neočekivanih raspleta – ne samo u politici.
